THROWBACK-SVINJARI (2015) ALI OVAJ PUT KAKO TREBA

Koje li ironije...u veljači 2018 sam otvorio blog 24.2.će biti ravnih 8 godina bloganja tamo a 4 dana nakon toga će biti za vjeke vjekova amen pobirsan. Elem dok se ne skupi novijeg materijala repriziram postove od tamo, evo jedan novijeg datuma objavljen 4.12.2025.

 

  Tipkao sam već jednog ljeta neke natruhe o filmu. Doduše tek kao info i ostavljuajući zanimljive isječke iz kadrova jer u vremenu iz kojeg je linkani post nije bilo ništa konkretnije-o nedostupnosti filma za online gledanje da i ne govorim. Iz prve ruke znam da je dio filma snimljen 2013. a 2015 objavljen zasebna je sad tema katastrofalnog financijskog stanja samo da dodam da je dosta vremena prošlo i do kino distribucije istog. S laganim vremenskim protokom filma još nije bilo za vidjeti osim kojekakvih infantilno blesavih subinteligentnih komentara na film što me navelo da se s istima po n'ti put obračunam a sve je krenulo od premise prizemnih komentiranja klateži koja izabire nemati blage veze o onom što komentira. Film je tad nazvan provokacijom na što sam imao uložiti prigovor- ne jer se sasvim ne slažem s tom premisom jer se slažem-film je provokacija. Točka na kojoj se ne slažem je ona na kojoj je to (prema piskaranju linkanog izvora) nelegitimno i nešto što je za staviti prst u grlo, način na koji se slažem da se radi o provokaciji je onaj da je iste legitimna-i štoviše potrebna. A dotičnom filmu toga ne manjka. Elem, naletio sam napokon na film guglajući za jednim sasvim drugim ali isto je Livaković u pitanju, klik po klik stranica po stranica i otvorila mi se jedna na kojoj je film dostupan kompletno prije daljnjeg čitanja posta prvo pogledajte film da ne bi ispalo spoiler dok vi gledate ja ću se vratiti na jedno epizodno mjesto iz tog posta iz obračuna s komentarima.

 

 Sa premijere su navodno ljudi masovno odlazili iz dvorane, a druga vijest je da se za premijeru tražila ulaznica više. U kojoj su
samo kontradikciji te 2 izjave.Nažalost glupi komentari pod ovakvim vijestima su više pravilo nego iznimka. 2 vijesti jedna o rasprodanim ulaznicama a druga o masovnim odlascima iz kino-dvorane,od svega se napravila medijska senzacija koja je između ostalog na piku samog filma, to je zapravo i glavni diskurs u filmu problem medijske senzacije. 3 godine od premijere film nje dostupan za gledanje,ali su dostupni svakakvi deplasirani komentari. U zamci ismijavanje bez ironijske distance
još jedna od vijesti koje izlaze kao rezultati pretrage, koji su i još gori nego komentari javnosti jer se daje prostor kojekakvim kritičarskim piskaralima, kojima je po običaju najveći intelektualni doseg popljuvati sve i svakog. Oni koji nisu napravili ništa misle da imaju kredibilitet nešto ovako javno procijenjivat kako je što trebalo ili nije. Najgore od svega je što se kod nas većina ljudi vodi kojekakvim kritikama i ovisno i njima gledaju nešto što je u najmanju ruku poražavajuće. Tim više mi je drago da je u žarištu ovog filma sprdnja i zajebancija sa medijskim senzacionalizmom a u tu medijsku grupu spadaju i svi ti jebeni kritičari vjerovatno su se i prepoznali u samom filmu pa su ga morali posrat,gadne su to traume.

U dotičnoj najavi daju se natruhe priče

 

 "Kao junaci 'Svinjara' pojavljuju se svi naši omiljeni i manje omiljeni likovi iz medijske svakodnevice. Otac - bogati biznismen, majka alkoholičarka koja želi biti vječno mlada, sin - kralj kokaina i ostalih opijata, talibanski teroristi, domaće životinje, korumpirani doktori i policajci, kao i surovo ambiciozna voditeljica, medicinska sestra, cajka, mlada majka, odnosno, kako ih sve skupa autor voli nazivati – kurve.

Glavni tok priče prati izbor za imaginarni reality show 'Prva ljubavnica Hrvatske' u kome, htjeli to ili ne, sudjeluju svi likovi. Paralelno se odvijaju njihovi međusobni sukobi, prijevare, ubojstva i nadrealna uskrsnuća."

 

 Sam službeni trailer i isječci su kad sam prvi put gledao- a i poslije a evo iskreno sasvim i sad nakon komplet(no) pogledanog filma su i dalje konfuzni i brzo se izmijenjuju nisam skeptik ili jako rijetko kad je domai film u pitanju ovdje mi je konstantno pitanje koje je visilo bilo kako to sve izgleda kao komplet. Scene su paralalne povezane/nepovezane a vidljivo je i iz svega priloženog-mora biti vidljivo-da se radi o adaptaciji apsurda. Ima Vinko Brešan talent napraviti izvanredan film apsurda u kojem su isti podugnuti na irealnu razinu kao metoda što bi bilo-kad bi bilo situacije u koju krajnost je eskaliralo kao rezultat loših politika. Ali to je Brešan njegov film ima političku konotaciju kao jedinu premisu ovdje je drugi slučaj okviri su daleko širi od političkih.


Spominje je smeće sve je puno smeća ali smeće je i metafora i doslovnost. 

 

 

 

VIDEO


Film počinje redanjem razno-raznih mizascena i kadrova na prvo nespojivih glavni antiheroj je sin bogatog vlasnika televizije klasična zlatna mladež totalno krele neperspektivan. Njegovi odlaze ovaj vuče bijelo bleji u televizor. A što će imam para, vozim bijesne zvijeri nisu za mene prosječni gradski auti miksam sve nije samo bijelo jedino što trošim tu su i heroin crack raznorazni opijati a kad je kriza jer mi više ne daju-pošto imam dovoljno godina da od života nešto napravim onda u krizi snifam i lijepilo. Zadnji put sam jebao prije 2 godine i nije bilo besplatno ali potrebnija mi je sad doza imam još par lajni a kad ih nestane neostik će dati taj efekt euforije jest da nisam sirotinja ali niti ne zarađujem a oni se baš namjerili da mi više ne daju ni kune.

I dolazi krkan sad i sam do zaključka da iako bogat nema u principu ništa povukao zadnje lajne jer druge neće moći platit ako ne počne zarađivat mijenja mu se perspektiva kao u nekom paralelnom svemiru. Leži pred televizorom i mijenja kanale na kanalu je nekakva cajkuša. Ova slika od gore-ona je dio druge priče koja slijedi nakon one o šundu-a šund muzika je ovjde isto jedna od meta problematizacije. Kompletan događaj se prikazuje kao stvarna scena ali na njegovom televizoru u koji gleda našmrkan. 

 

Cajke su popularne, one otvaraju sva vrata na glazbenoj sceni-vremena su takva da to ima prolaza inače nisam cajkeruša više neki pop rock ali što ćeš od cajke živim živim i ja cajku ali to je više stvar uživljavanja.

 

 

 

VIDEO


Filmske scene svako toliko-u raznim vremenskim intervalima vraćaju na smetlište balans je to između metafore smeća kojim nas zasipavaju i doslovnosti onoga što predstavlja. Sjećam se vremena kad su se zgražavali na "krvavi" performans što je bila praktična metoda najave filma jer i u filmu samom postoje te reference. Ali zašto baljezgati napamet?-u tome i je čar gledanja filma bez unaprijed donešenih zaključaka-ovo je satiricom sa malo krvavih scena i puno ubojstava koja to u principu nisu. Apsurdne realne situacije su radnja filma, a u filmu su dignute u apsurdne interpretacije u nebesa i film tu ima eksperimentalnu crtu. Rez ovaj dalje gleda u televizor smeće (programski sadržaj) se izmijenjuje sad priča o rodilištima i natalitetu-neću o tome ovdje ostavljam svakom da pogleda kad sam već dao poveznicu na film samo da još dodam da se apsurdi samo redaju. 

 

"Najnoviji film 'Svinjari', mladog redatelja Ivana Livakovića još je najavnim krvavim performansom na zagrebačkom Cvjetnom trgu podigao prašinu. ‘Svinjari’ u produkciji Interfilma, Fos filma i HRT-a, a u distribuciji Blitza su crna turbofolk komedija, koja obrađuje fenomene medijskog senzacionalizma i konstantnog bombardiranja vijestima u kojem se i najozbiljnije, najbolnije teme trivijaliziraju. Prikazuje fenomen medijske manipulacije, masovne histerije, žeđi za slavom i kako će ljudi učiniti sve da zadrže svojih 15 minuta eksponiranosti. "  

 

  Neki su ovo nazvali trivijalizacijom neki provokacijom a može se sve svrstati po zajednički nazivnik-potrebna i satirična parodija ludog društva i vremena. Još jedno važno mjesto u linkanom tekstu.

 

 "Najuvrnutiji hrvatski film ikad, kombinacija je humora Monty Pythona i South Parka za koje je karakteristična parodija, satira i crni humor. Stoga će brojni obožavatelji ovakve vrste humora doći na svoje. Važnu ulogu u filmu osim genijalnih glumaca također igraju kostimi, scenografija i rasvjeta, koji dodatno doprinose šarenilu kojim se htjelo prikazati konstantno bombardiranje vijestima, slikama, senzacijama kojima smo svakodnevno izloženi. U glavnim ulogama Damir Poljičak, Ivana Roščić, Iva Visković, Marina Redžepović, Miran Kurspahić, Ivica Gunjača, Ana Maras Harmander, Marin Radman, Senka Bulić i Nera Stipičević.

 

 Ne bih uspoređivao film sa stranim kinamatografijama koje baš i ne pratim. Bliža i realna usporedba mi je s Alanom Fordom, strip kojeg danas ljudi žive. Tragične apsurdne, lude nazavidne sjebane situacije interpretirane kroz crni humor ista situacija je i ovdje. Elem, druga stvar a za koju mi je drago da je stavljena kao meta ismijavanja su reality show-ovi, kao jedna toksičnost koja sve više dominira i od ljudi radi idiote, puno je preskoka i paralenih nepovezanih scena koje se izmijenjuju u vraća se na iste tokom filma. Red hinduizma i svetih krava do svinja ćemo tek doći. A evo i tih scena-paralelno su u jednu nagurani i odnos radnik-poslodavac problemi poslodavca i njegove djevojke što imaju ružan auto, pa red legitimne perverzije na fukodromu

 

 

VIDEO

 

 "Glavni tok priče prati izbor za imaginarni reality show 'Prva ljubavnica Hrvatske' u kome, htjeli to ili ne, sudjeluju svi likovi. Paralelno se odvijaju njihovi međusobni sukobi, prijevare, ubojstva i nadrealna uskrsnuća." to istuču tako u recenziji i to je taj nadrealizam, nije jedna priča nego je više njih koji prate istu poantu. U svaku je uključeno malo folk komponente malo reality trasha kompleksnih ljubavnih veza i odnosa kriminala potjera pucnjave uzimanja iskaza..smetlište je isto stavka oko koje se radnja lomi na više scena to je u principu "fiksno" a situacije sa ubojstvima koja ovdje nisu-scenaristički u koncepciju ubojstva kao takvog nego nešto daleko eksperimentalnije, kao zaključak jedne priče i prelazak na neku drugu koja se vodi glavnom premisom filma o televizijskom smeću. Ali istovremeno smeće je i rudnik zlata-njegovi od toga suma sumarum i žive samo je sad u toj situaciji da šmrče to bijelog što mu je još ostalo a na televizoru koji gleda se događaju sve ostale situacije ubojstava cajkerskog šunda uskrsnuća i da se ne nebraja dalje. Poanta ovog filma je u šok momentima onima na kojima su navodno u masovki izlazili iz kino dvorane. Ali film se vodi kako sam naveo tim Alanfordovskim konceptom šoka i crnog humora i film je i sa svim tim krvavim scenama-koje su istovremeno i doslovnost i metafora sasvim legitiman. Trebat će mi još jedno gledanje da sve cake i finese polovim da ih sagledam svaku zasebno. Stvar je u tome da nisu tv smeće i televizijski apsurdi na za Livakovića standarno višoj razini jedina stavka problematizacije. Elem ima tu i situacija apsurda kad -žena jednog od likova zadavi punicu ali to ne bi bio film Livakovićevog koncepta da je ona i ubijena-jedan poziv ju uskrsne jer ne može umrijeti dok je njima dužna (sad irelevantno kome, banci državi ovim onim) nisam upratio detalj kome je konkretno dužna ali za slučaj irelevantno može se staviti u općenite okvire.

 

A još jedna od stvari koje su uključene u film su reference na džihad-baš u vremenima onog migrantskog vala u Hrvatsku. Teško je razlučiti-u kompletnom konceptu ne promatraču sa strane nego protagonistu filma-tako mi se samo od sebe interpretira što je u svom tom silnom trashu stvarna vijest vrijedna pažnje-programom dominiraju cajke i reality smeće, konstruktivnost ima najmanje tv prostora a na konstruktivnosti se para ne vrti. 

 

"klanja krave sa sekvencom ubojstva pobunjenih radnika, ovdje nedužne svinje stradaju u klaonici potpuno nepotrebno, samo da bi autor zadovoljio svoj mladalački hir da šokira. Ono što je previdio jest da smo mi publika koja je toliko izložena nasilju, kiču i pornografiji da smo na to gotovo potpuno oguglali..." baljezgaju oni i dalje na linkanom portalu kao da je u najmanju ruku trebalo nasred kina imati nekakvu protestnu reakciju. Opet smo došli do točke koja je potencirala moje nedavno protestno obračunavanje s komentarima doduše ali i ovi ovdje-sa ipak većom razinom pismenosti i elokvencije su na tragu prizemnih komentara. Što su sve nabrojali? Nasilje, ono je realnost, ubojstva su realnost samim time su legitimne teme za filmsku adaptaciju ovdje u formi crno-satiričnog humora. Nasilje i kič su stvar rwalnosti na koje imamo zgažavajuće reakcije u reali što bi trebali imati iste i kad su na meti filma? Da ne bi! ovako u filmskoj interpretaciji su izložene problematiziranju. Ovaj dio o pornografiji savršeno je mutan, da ima fukdroma u priči koji je iso stvar realnosti samo što je uguran u taj koncept televizijske forme koja sve to svrstava u trash. 

 

  U sklopu posta o zabraniteljima sam isto imao referencu na taj film-još uvijek nepogledan kao primjer negativnih reakcija usporedno s time i pokušaja nametanja cenzure. Jedna stvar je ovdje važna-koncept ovog filma je da šokira to je bazna premisa i koncept od televizijskog trasha preko svinjske gripe kolinja do kompleksnih emocionalno-ljubavnih odnosa kriminala apurdna uskrnuća ubijenih. 

 

 

 

 VIDEO

Ali najkompleksnije stavke filma su te ljubavne veze-koje se izmijenjuju između scena cajki trasha reality shoowa, tretmana poslodavca radnika jednog umiranja drugog umiranja uskrsnuća i povratka na glavnog lika od kojeg sve počinje. Njegov život se svodi na besperspektivnost jer ima sve, rođen je sa zlatnom žlicom a na televiziji gleda sav mogući šund koji je slika realnosti koju dotični uopće ne signalizira, svako malo kadar se vraća na njega u high stanju pred televizorom dok se šund samo vrti. On je bio nekvalificirano govno-film počinje naratativno kad je ušao u obiteljski posao ušao je kao "crna ovca" a to je jako teško biti u obitelji.

 

 

 

VIDEO

Stari je bogati vlasnik televizije iako kod bogataša nema poštenja, pitanje je osjećaja za poslovanje, pitanje kompenencije sestra će se isto snalaziti u kojekakvim situacijama on je eto totalni klatež koji je bez ikakvog talenta samo ima sreću da je rođen sa zlatnom žlicom ali je njegovima to već dopizdilo. Film ima taj retrospektivni koncept počinje s rekapitualcijom od onog trenutka kad su oni napravili rez nema više iskaži svoje potencijale i talente zarađuj sam.


Ali dobro sam uočio da će trebati još koje gledanje pa sam pogledao dvaput. Ovaj dio sa seksom i vezama mi je potencirao najviše konfuznih situacija u smislu scenarističkog koncepta. Zasad je poznato da film ima tu komponentu misterioznih stvari na granici sf-a samo na koji način se tu radi o medisjkom trashu kojim je film inspiriran? U hrt-ovoj najavi stoji ovo

 

 "Novac više nije dovoljan, najtraženija valuta je slava. Novinarka odlučuje napraviti sve što je u njezinoj moći da dobije svoj dio kolača, uključujući lažiranje priče.

Uskoro saznajemo da su navodne žrtve i same voljne sudjelovati u igri, makar to značilo da će iskorištavati vlastitu tragediju." 

 

Ali stvarno s jedne strane imamo zlatnog tatinog sina kao glavnog autoantagonista ako se smije upotrijebiti taj izraz-bez potencijala i perspektive dok je drugi(ma) do medijske eksponiranosti neovisno kakve publicitet nevažno sad pozitivan negativan važno da ga ima! Snaha će eutanizirat svekrvu-pravi koncept crnog humora kakav i obožavam samo u čemu je caka? Da to mora biti medijski popraćeno kao trash reality show jer kakav bi reality i mogao biti neko smeće? Nastaje revolucija kad i senzacionalisti odbiju jer im nisu dovoljno zanimljivi. Zapravo situacije s uskrnsnućem ubijenih prekidaju jednu situaciju i otvaraju prostor novoj koje su u kontekstu apsurda senzacionalističkog trasha koji je opijum za mase.

Sad da se vratim na pitanje seksa kao stavke filma. Ovdje ima više pozicija-jedna od prvih je ono oko čega se velike rvatine najviše zabrinjavaju jedni od onih koji sa degutantnim žarom zabijaju nos u tuđe reproduktivne organe sasvim u stilu news bara napravljen je fake news-tako koncipiran kao film o uvedenoj pronatalitetnoj politici u kojem je rađanje postalo unosan poslić-rađaju se dvojke trojke četvorke nikad kraja djeci koja izlaze sve ja naravno medijski popraćeno live prijenos, tako i treba mora javnost biti u toku. I tako gleda on u ekran, njegovi gledaju u njega frustrirani jer nema nikakvog progresa kadar se opet seli na televiziju-i predstava počinje. Da ne idem puno u detalje uloge su fiksne ali iste su u raznim scenama koje se izmijenjuju su u formi televizijskog trasha a iste te uloge-koje su njegova obitelj su i televizijska projekcija šunda koji on gleda. 

 

 

 

 VIDEO

"Je li opasno biti pirotehničar"

"Ma ne trebam nešto dinamitnije"

 I tako i bi ulazi u minsko polje i odleti pirotehničar u zrak, u istom trenutku ulazi u kadar ožalošćena obitelj. Poginuo je ali aj bar je bio osiguran. Ali koji preokret! U kadar ulazi ekipa iz osiguravajućeg društva u principu samo društvo pirotehničara preko kojeg dotični ima policu osiguranja i daje svima cjelokupnoj javnosti i obitelji na znanje da od isplate osiguranja neće biti ništa jer su-"dugom i temeljitom istragom ustanovili da je do smrti došlo uslijed ljudksog faktora i da to nema veze s hrvatskim društvom za razminiranje." pa da tako i treba! Što ima radit u minskom polju? Kao pirotehničar zna da je to potencijalno samoubosjtvo a mi kao njegovi kolege pirotehničari i kao jedan oblik osiguravajućeg društva ni smo du žni isplaćivati police osiguranja uslijed glupog ljudskog faktora-ako je bio takav gelipter da pogine na tako glup način žalim slučaj ali to nema veze s nama zakon je jasno definiran (premda nejasno definiran podložan razno raznim interpretacijama ali jasno definiran) ali ćemo vam ispostaviti račun za našu uništenu opremu, očekujemo kompenzaciju u najkraćem mogućem roku-naša iskrena sućut još jednom. Ali da se vratim na scene seksa. Osim parodiranja pronatelitetne politike i jebanja samo u tu prokreacijsku svrhu scene egzibicionizma na javnim mjestima-popularnim fukodromima onih koji "vole biti viđeni" istovremeno su i metafora za šund kojim nas zasipavaju. Primijetili ste dosad da skačem s teme na temu ali to je zato jer je i film tako koncipiran pa je konzistentno tako i ovdje prenijeti. A nisu niti vjenčanja koja su idealno mjesto za senzacionalizam pošteđena.

 

 

 

VIDEO

Scene su pune raznoraznih kompleksnih odnosa i situacija, nadrealzima najviše koji je ovdje najveća zanimljivost uz satirične koncepte. Istovremeno-dolaze i kadrovi krvavog klanja svinja ono zbog čega su kako je to isto vjerujem senzacionalistički napisano-gledatelji "masovno izlazili iz dvorane na premijeri" Poanta toga je po riječima redatelja "svijest o onome kako dobivamo meso" to je moment u kojem s filmom imam potencijalno problem. Kaem potencijalno ako je to problematizirano iz veganske pozicije ali mislim da nije-da je ipak iz pozicije primitivnih i sadističkih metoda klanja kakve su u 21. stoljeću neprimijerene. Sve se to događa tokom vjenčanja, na kojem je naravno tv ekipa jer mora biti medijski popraćeno-neću odavati što prikazuje scena paralelna s tom (slika te scene je samo ću toliko odat četvrta u postu) koja daje tom paralelnom toku događaja taj neki nadrealističan koncept. Istovremeno sve to stavljeno u jedan talon predstavlja ono što je glavna meta problematizacije filma-taj senzacionalizam i razno-razni trash sadržaji od cajki reality show-ova realnosti apsurda države, ima tih natruha koje se bave tim pitanjima kao u slučaju pirotehničara. U rezimeu se može zaključiti da, film je provokacija i šok ali sasvim legitimna i potrebna. Zgrožene reakcije onih koji su navodno izlazili iz dvorane na premijeri 2017 samo potvrđuju da je film pogodio ravno u središte problema. 

 

 "Svinjari su nastali iz želje da snimim zabavan, poletan, barokan, nekompromisan film o temi koju smatram bitnom, a to je potpuno srozavanje društvenih kriterija između ostalog putem trash tv programa i medija i manipulaciji kojoj smo izloženi od njih. Riječ je o univerzalnoj temi, koja nije samo hrvatska boljka, ali na malom prostoru i s malom populacijom zagušenje je očitije nego smog u Pekingu. Estradizacija I trivijalizacija su se uvukle u sve pore društva brže i efikasnije od bilo kojeg botoxa na tržištu. Pošto nisam sklon patetici ni razvučenoj dosadi, film nije dobio ruho turobne drametine u kojoj svi uzdišu, šute, šapću, plaču, gledaju u pučinu s opuškom u ruci, već crne komedije, satire, antimjuzikla koji koristi razna izražajna sredstva uključujući animaciju"

 

 I stvarno u hrpi nabacanih scena i raznih situacija imamo sliku hrvatske realnosti ako ćemo gledat samo naš prostor. Od filma je prošlo kojih deset godina što ga svrstava u kategoriju novijih filmova ali situacija sad je još i daleko gora nego onda, sad se daje medijski prostor i kojekakvim ljigavim bolesnicima koji su nekim čudom izuzeti iz filma a trebali bi biti objekt ismijavanja iako ne spada u senzacionalizam više u kategoriju kojoj se nezasluženo daje medijski prostor a glavna je razlika što na kvantitativnoj razini nije toliko podložno senzacionalizmu iako iskače iz paštete. Evo i još jedne najave

 

"Čini se da Hrvatska nakon tko zna koliko vremena ima smiješan domaći film ili barem smiješno zvuči. Zove se Svinjari, redatelj mu je Ivan Livaković, a premijera je održana večeras u Zagrebu. "Svinjare" najavljuju kao najuvrnutiji hrvatski film ikad, kombinaciju humora Monthy Pythona i South Parka. Crna turbofolk komedija prati reality show Prva ljubavnica Hrvatske, bavi se medijskim senzacionalizmom i trivijalizmom. Ima tu svega - talibana, nasilja, droge, cajki, golotinje i.. Gorana Bogdana." 

 

 Ne znam zašto prepisuju jedni od drugih-i konstantno usporedne relacije s monthy pythonom? Ovo je satiričan projekt crnog humora na tragu Alan Forda i news bara-iako po apsurdnim situacijama i groteksnim preokretima koje se nije očekivalo i pored svega toga što su stavke tog žanra su i situacije koje su...kako ih nazvat a da nije predirektno i izravno nazvano pravim imenom....? delikatne i neočekivane a događaju se ni manje ni više nego unutar protagonistove obitelji kao jedna od situacija isto podložna medijskoj pažnji i stvarno "uvrnutost" izraz koji svi referentni izvori rado upotrebljavaju najviše je koncipirana u tim scenama. 

 

 

 

 

 

VIDEO

 

  Sve te scene događaju se prije onih scena vjenčanja iz kojeg je naravno stvoren senzacionalizam, to je ona situacija u kojoj se otvara ta nadrealističn(ij)a komponenta. Kompletna ta obitelj je bogata i moćna, žive od proizvodnje medijskog smeća sin je narkić njih dvoje su u nekom ludom bračno-emocionalnom odnosu ovakve situacije predočene u tim scenama njima su normalne stvari iako ima taj koncpet tajnovitosti-radi li se o stvarnoj situaciji ili još jednom prikazu potencijalnih načina stvaranja medijskog senzacionalizma? Neke od scena u principu treba svatiti ( i interpretirati) kao potencijalnost ne i stvaran događaj i metaforu a ima ih dosta koje imaju dvosmislenost. A nije mi uspjelo ne naletit na još malo idiotarija vezano uz sam film. 

 

 "Gotovo nitko se nije smijao, ljudi su mahom bili razočarani, a dobar dio uzvanika napustio je dvoranu novog trendy kina još za vrijeme produkcije. Nije ni čudo. Svinjari su loš i promašen film i tu nema pomoći. A sve je moglo biti drugačije. Početak uistinu obećava. Neki razmaženi klinac (kojeg dobro igra Marin Radin, Livakovićevo otkriće), iz dobrostojeće zagrebačke obitelj, leži našmrkan. U boksericama je, bos, na trosjedu. U ruci drži daljinski i mijenja kanale pa zastaje na programu na kojemu zanosna voditeljica u crvenom, koju igra šarmantna i premalo iskorištena Iva Visković, najavljuje fenomenološke televizijske sadržaje. Film je dinamično montiran, zanimljiv i donekle šokantan samo prvih deset minuta."

 

 A jebiga, što da im se radi, film je kompleksan i traži određenu razinu inteligencije. Satiričan humor nije lom od smijeha kao na kakvu komediju, to je specifičan humor koji šokira provocira problematizira otvara teme koje se guraju pod tepih. Šok(ovitih) trenutaka ima daleko više nego što se ovdje baljezga programsko čepljenje ušiju i fiksacija na svoj prvi (krivi) dojam rezultira pisanjem ovakvih nebuloza.

 

 

 

 

 

_

i.  

  

 

 

   

 

 

   

 

MOŽE LI PRIZEMNIJE

 Post svježi ispod čekića objavljen na blog.hr-u 

  

theatral

Može li prizemnije

14.02.2026.

1

Retoričko pitanje jer već sam ponešto pobijao idiotarije nakucane na brzinu na nekakvim portalima a sve je iskrsavalo u momentima guglanja nečeg sasvim drugog. To je i sad bio
slučaj samo ovaj put oko već jednom rezimirana
predstave a moram se vratiti i na to da je na Isabelči ostavila najveće oduševljenje ne bez razloga. Moćan životan adaptiran realizam ali kad je francuska šablona u pitanju to je već i očekivano. Na jednom portalu se tipkalo kao o predstavi koja "adaptira smrt" a konteksti su daleko iznad toga-onda sam isto u postu linkanom imao za premisu razlučiti taj ključan detalj da je smrt u priči samo sredstvo rekvizit u igri a prava priča je sam život i onda posredno i njegov prekid kod umiruće glumice.

 

 

2

"Rambertov postupak je jednostavan: on u središte bolesničke sobe, zatrpane gomilom cvijeća, postavlja bolnički krevet u kojem, kao na odru, razapeta između košmarnih snova, morfija što joj ublažuje bol i bolne svjesnosti o skorašnjem kraju, leži slavna kazališna zvijezda Eugenija."

"Potom u sobu ulaze, po redu emocionalne važnosti, prvo članovi obitelji – otac Eugen, majka Galina i sestra Ksenija, zatim bivša ljubav Igor i sadašnji suprug Pavel, te prijatelji – glumački partner Aleksandar, prvi učitelj glumac i redatelj Sergej te djeca i biće u bijelom – medicinska sestra, odnosno Smrt. Svi oni, svatko sa svojom osobnom pričom, suočavaju se sa svojom tugom, no sve bježi na sve strane i oni u magnovenju gube tlo pod nogama i međusobno se optužuju i okrivljuju, trgaju košulje, valjaju se po podu, teturaju od pijanstva, telefoniraju, slomljeni sadašnjošću prisjećaju se prošlosti, a zapravo traže razumijevanje i oprost od Eugenije kako bi mogli nastaviti dalje. Naglasak je na riječima i likovima koji stvaraju dramu o tome kako bol zbog gubitka utječe na Eugenijinu obitelj i kako transformira njene članove, te kako se oni, pa tako i mi kao pojedinci, ali i kao zajednica, nosimo s bolešću i smrću."

 

  Preskočen ključan detalj o tamnoj pozadini prije prvog ulaska u kadar ikoga od glumičine obitelji su neke nadnaravne stvari-onda sam to tako interpretirao ali se ograđujući da nadnaravne stvarno i jesu. Na drugu ću se vratit kasnije ova prva i nije nadnaravna samo se radi o groznom snu umiruće glumice približenog vizualno četvrtom zidu. Druga je smrt tu sam imao zaključak o nadnaravnoj stvari ali ona nije doslovnost ona je matefora. Vratit ću se na sve te stavkice ovo je tek prvi dio.

 

 " No 'Glumica' nije samo oda glumačkoj profesiji i snazi umjetnosti, nego je i vrlo topla i tankoćutna posveta veličini ljubavi, obitelji i života. Ona otvara, osim teme smrti, i pitanje o različitom poimanju slobode i nezavisnosti, što znači biti odgovoran prema sebi i drugima, o hrabrosti i kukavičluku, o borbi za egzistenciju i robovskom radu, o strahu od siromaštva, vjeri u Boga, ali i vjeri u ljubav i život, te o kazališnoj umjetnosti u današnjem digitaliziranom svijetu. Uz to, predstava donosi kroz slike posljednih sati velike umjetnice, koja 'želi umrijeti s osmijehom', nimalo lak susret sa smrću, suočavajući nas s onim čega se najviše bojimo.

Rambertova 'Glumica', praizvedena 2017. godine u pariškom Théâtre des Bouffes du Nord, naoko ima klasičnu strukturu i podsjeća na običnu melodramu, ali ispod te kore jednostavnosti probija se slojevita priča o složenim obiteljskim odnosima i njezinim članovima, koji u svojim posljednim susretima s Eugenijom raščiščavaju nerješene račune i emocije iz prošlosti. Atmosfera je gotovo čehovljevska i ništa se konkretno ne događa, osim što likovi dolaze Eugeniji i drže monologe ili vode dijaloge o svojim bivšim odnosima, kazalištu ili djetinjstvu. No na emocionalnoj i duhovnoj razini ruše se svjetovi i uspostavljaju novi, vodeći nas korak po korak prema važnim spoznajama."

 Srazmjerno ok recenzija po pitanju pitanju približavanje radnje i uloga ali naletjeh isto na jedno epizodno mjesto u kojem je pompozno projekt kategoriziran pod pitanjem "može li lošije"

 

 

 

3

U serijalu o zanimljivostima sam imao referencu na jednu situaciju-da je godina kad je predstava izvođena na sceni hnk Zagreb bila ujedno i zadnja kazališna sezona, imao sam zamjerku samo jednu konkretnu na predstavu u kompletu-što traje nešto manje od sata iako je sve rezimirano u tako kratkom roku s druge strane da je bilo još malo za doživjeti atmosfere. Istovremeno ne radi se o boleštini i smrti kao takvoj ona je glumica ruskog kazališta oko nje se okuplja obitej sa svojim problemima privatnim i poslovnim, kolegice kolege ona je ta koja umire a drugi su ovdje stavljeni u situacije da se ponašaju kao da su u nekoj nezavidnoj situaciji (što i jesu predstava je ozbiljna drama crnjak realizam i sve to što bi tek bilo da kojim slučajem uskoro i prelaze na drugi svijet? 

 

4

Kompleksnost događaja se lagano prati bez nekih distrakcija (vjerovatno mi je i zato taj raspon od manje od sata ono što pripisujem pod faličnost) na linkanoj stranici doduše čitam i ne vjerujem gledam i pitam se koju je predstavu taj gledao? 

 

 

"Pascalov tekst osobito je suvremen po neučinkovitu aktivizmu"

 

 Aktivizam? oko čega? Nije li ovo primjer prizemnog baljezganja jer su situacije iste one koje se događaju iza zatvorenih vrata svake familije. Obiteljski odnosi bitka s boleštinom trzavice. Kakav konktretan aktivizam bi trebala polučiti drama tog tipa psiholoških intirgantnosti sa natruhom paranormalnosti? Ovo se doduše malo preseravam s paranormalnošću jer kako se ispostavilo isto po objavi prvog posta nakon pogledane predstave to je bila skroz kriva premisa koja se može svatiti kao paranormalna po samom scenariju i konceptu ali treba se sagledati kao metaforu. Ali to je tek jedna od stvari do koje ćemo doći druga stvar je što se radi o nečem što je individualno-svaka obitelj iza zatvorenih vrata ima neki svoj problem-a sve jer nismo svi isti a nisu niti situacije imaju neke svoje načine sučavanja sa stvarnošću. Iz koje pozicije puca već sama uvodna riječ ovog sranja koje sam sasvim slučajno izguglao ne vuče mi to na dobro. Ali aj znatiželja (ni)je ubila mačku čitam dalje.

 

 

"No kako sav teret pohvale ne bi legao na krhka i senzibilna tijela spomenutog dvojca, valja se “udubiti” u sveukupni rezultat Rambertova kreativnog nauma, ponajprije pokušati dosegnuti i shvatiti njegovu umjetničku skromnost, koja je u nacionalnom hrvatskom teatru posrnula pred njegovom umjetničkom kreacijom. To nadasve zahtijeva sadržaj drame, koja je suvremena i zato što je, tako opet tvrdi Rambert, nadahnuta Čehovom."

 

  Sve u svemu sad slijede litanije o ovom onom kako je što trebalo nije trebalo. Stvar je u tome da je puno različitih ljudi i profila na jednom mjestu umiruća glumica njeni roditellji sestra koja je u kompleksnom odnosu s mužem, prijatelji kolege bolničarka... interakcije su usklađene sve je na svom mjestu. Nema ništa boljeg od tako koncipirane predstave.

 

 5

"Ukratko, otac i majka (Siniša Popović i Vlasta Ramljak) bdiju nad kćeri na samrti, velikom glumicom (Alma Prica), a njima se pridružuju: sestra (Nina Violić), koja se nakon duga izbivanja vratila iz inozemstva s mužem (Livio Badurina), bivšim glumičinim ljubavnikom, zatim njezina djeca (Luca Anić i Leonardo Bajić) i sadašnji muž (Bojan Navojec), onda kolege glumci (Dušan Gojić, Franjo Kuhar, Silvio Vovk), čak i mlada glumica (Tesa Litvan) koja već igra glumičine uloge. Da umiranje ne bi bilo bez metafizičkoga ozračja, pisac je u tekst uselio i svećenika (Damir Markovina), a onda sve garnirao bolničarkom (Iva Mihalić) odjevenom u bijelo, koja je zapravo smrt, koju je redatelj lišio te moći."

 

  OK time-out sad pozivam da se pročita Isabelčin komentar na predstavu na prvom postu o glumici objavljenom.

 

 "kažeš očekivao si svašta osim nekih paranormalnih stvari, ma nema ih niti u tragovima, ono što se čini možda, možda kažem, paranormalno, nije, metaforika je to, e sad da i drugi cijenjeni Blogeri koji ovdj ekod tebe svrate i uživaju kao i ja da pojasnim o čemu to ja sada pričam, dakle;
koliko god užasavajući lik hladne, distancirane medicinske sestre koju s jedne strane doživljavamo kao bolničarku, ali ju trebamo shvatiti i kao utjelovljenje Smrti, konačnog kraja, racionalnog i medicinskog pristupa stvarima, posljednjeg suda, ili kako god tko nazvao prestanak života, što i sama medicinska sestra potvrđuje riječima '
-Ja sam smrt i poigravam se s vama'. -
Nju naša mlada diva Iva Mihalić interpretira namjerno bez imalo emocija, bezizražajnog lica i krutog ukočenog tijela, izgovarajući riječi poput robota. Zbog toga njezini surovi, ali istiniti zaključci o ravnodušnosti smrti, o tome kako smrt nema iznimke ni za koga, pogađaju tamo gdje smo najtanji, u ljudske taštine i u pogrešno vjerovanje da nas maske i društveni statusi mogu zaštiti ,ili spasiti od
smrtnog hropca posljednjeg
nebi bilo u redu da sad detaljno prepričavam cijeli sadržaj predstave ,osobno mi je ova predstava sam vrh i dramaturgije i poruka koje šalje, tema koje obrađuje(( privatni i profesionalni život u oba defiliraju; kolege, prijatelji, djeca, sestra, roditelji, ljubavnici,
muž, svi , svatko sa svojim životnim ili umjetničkim problemom...)
i u konačnici pijeteta prema glumi kako pozivu, kazalištu i kolegama kao drugom domu( prvi je naravno onaj uski familijarni) Pascal je virtuozno režirao ovu predstavu i
još jednom moje duboko poštovanje svima koji su na bilo koji način u njoj i oko nje učestfvovali, glumcima koji su ju iznijeli pogotovo
jel ti dovoljno prijatelju dragi , ili da te još davim sa ovom
osobno mi najdražom predstavom ?"

 

 Iz priloženog se vidi dijametralna suprotnost u principu prava interpretacija (Isabelči) i kriva (linkan portal) okupljanje oko umiruće glumice? Obitelj prijatelji? Dobro jutro to je početak priče, smrt i umiranje su uzeti kao podloga za priču o životu samom u filmskim dramama ništa neuobičajeno što ne bi funkcioniralo i u kazalištu. Caka je u tome da iako glumica umire ona je kao neka pozicija koja je projektor objekt prema kojem svi drugi iznose svoje probleme frustracije nezadovoljstvo svi su se okupili zbog nje-a ona pomirena sa sudbinom skorašnje smrti balansira na toj relaciji više ona u emocionalnom nabrijavanju njih nego oni nje. Imao sam u jednom slučaju izdvojen fragment iz drame drame

 

 "Zadnji monolog prepušten je bolničarki Ivani jer lječnici više ne obilaze Eugeniju zato što joj ne mogu pomoći, ona ostaje na skrbi bolničarima koji dolaze provjeriti je li još živa ili je vrijeme da proglase smrt. Posvemašnje ogoljivanje smrti u skladu je s razgovorima koje Eugenijini posjetitelji vode s njom a koji su svi u tonu rašćišćavanja računa pomirenja nuđenja ili traženja oprosta. "Idealno" umiranje Eugenije u kojem svi dobiju svoje-netko oprost netko zahvalu netko zadatak. Smrt i suočavanje sa smrću Eugenije i ostalih likova smrt kao poravnavanje računa, čišćenje odnosa ne zato što je došlo vrijeme nego zato što vremena više nema. Oprostiti živom čovjeku još je uvijek moguće, oprostiti mrtvom je nemoguće."

 

Ovdje dolazimo do misinterpretacije uloge bolničarke od koje sam se unaprijed ogradio govoreći rezervirano na prvi dojam u kom me ispravila Isabelči-i ovdje u fragmentu drame drame prava interpretacija navedene uloge-koja možda i sadrži natruhu paranormalnog koncepta ali ne u realnom praktičnom smislu samo u vizualnom.

 

 
 

 

 

 

 Tu je Isabelči dobro ošacovala Ivinu ulogu kao robota bez emocije izogovaran repertoar riječi medicinskog osoblja stavljanjem ga u kontekst brutalne realnosti-jebiga kad se umire umire se ništa se ne može protiv sudbine samo namjerno stvaljeno u šokantnu interpretaciju totalne emotivne isključenosti u svom realističnom pogledu na stanje stvari. Ali ipak natruha paranormalog ostala je visjeti u zraku u konkretnoj rečenici "ja sam smrt" ne znam jesam li dobro ubrao Isabelči-realističan pogled na stvari je namjerno kreiran do granica totalne emotivnne mrtvosti bolničarka koja gleda umiranja svaki dan dolazi do te faze da razvije to kao nekakvu profesionalnu deformaciju samim time-kad nešto postane rutina i indiferenciju a izravne njene riječi kako je "ona smrt" je metafora za sam kompletan koncept. Kao netko tko se nagledao umiranja u svom poslu nekog tko smrtima izravno svjedoči se sa istom poistovjećuje. To i samo to! To je pravo stanje stvari prava premisa ne ona navedena u tekstu-kako je uloga bolničarke doslovno smrt koju je da upotrijebim njegove riječi "redatelj lišio te moći" ovdje se radi zapravo o 2 kuta gledanja paranormalnim samo što se paranormalno treba interpretirat sam scenarij izvedba metafora na kojoj se ta natruha paranormalnog bazira a ne kao da je u pitanju neka stvarna paranormalna situacija tipa da je bolničarka-stvarno doslovno smrt. Imao sam i onda to u podsvjesti samo što je interpretacija bila toliko intenzivna da je trebalo vremena da se stvar sagleda i iz drugog kuta kakvog bi smisla imalo stvarne paranormalne događaje stavljati u ozbiljnu predstavu koja govori o životu?

 

6

"Sve u svemu, Rambertov tekst sumira glumičin život, rekapitulira živote njezinih bližnjih i bliskih, ali i drži pouke o suvremenom kazalištu. I prenapučen je riječima! Nažalost, ne i Čehovljevim, koje osim misli imaju i osjećaje. Koje nisu samo bujica zgusnutih slova mjestimice slučajno ispunjenih suvislošću, pokojim lirskim monologom i melodramskim incidentom. Nisu dakle sve ono što bi dosegnulo željenu dubinu drame, nego su tek maglovito zrcalo ambicioznog pisca i njegova “umjetničkoga” aktivizma.

Istina, iz kaosa sveopće pretencioznosti povremeno zabljesne iskra umjetnosti, koje bi možda bilo i više kada bi pisac Rambert znao da drama nisu riječi, riječi i riječi, nego da je to dramska radnja, čija su posljedica riječi. I misli! Kada za svoj općenit frazerski tekst ne bi samo „iznajmio tijela glumaca“ – kako je u kazališnoj knjizi nenamjerni točno napisala Sanja Ivić, dramaturginja HNK-a. Inače, tekst je, tvrdi autor, prvotno bio napisan za Moskovski hudožestveni teatar, gdje ga nije režirao, navodno zbog EU-embarga Rusiji."

 

 Jedna od paralelnih poanti predstave je bila posveta kazalištu kao umjetnosti. Na umoru glumica se sjeća svih odigranih predstava svake uloge u kojima vodi
interakcije s kolegama nema ništa prenatrpanog što bi odvlačilo pažnju i bilo distrakcija nagađanja imputiranja misinterpretacije i ostale pizdarije dominiraju tekstom. Na jednoj strani scene imamo glumičnu obitlje na drugoj kolegice/kolege svi oni na svoj način primaju vijest o njenoj skorašnjoj smrti ona pomirenije od njih. Kompromitacija svih uloga i njihovih psiholških profila realizira(la) se u nešto manje od sat predstave.

 

 

 

theatral

Može li prizemnije

14.02.2026.

1

Retoričko pitanje jer već sam ponešto pobijao idiotarije nakucane na brzinu na nekakvim portalima a sve je iskrsavalo u momentima guglanja nečeg sasvim drugog. To je i sad bio
slučaj samo ovaj put oko već jednom rezimirana
predstave a moram se vratiti i na to da je na Isabelči ostavila najveće oduševljenje ne bez razloga. Moćan životan adaptiran realizam ali kad je francuska šablona u pitanju to je već i očekivano. Na jednom portalu se tipkalo kao o predstavi koja "adaptira smrt" a konteksti su daleko iznad toga-onda sam isto u postu linkanom imao za premisu razlučiti taj ključan detalj da je smrt u priči samo sredstvo rekvizit u igri a prava priča je sam život i onda posredno i njegov prekid kod umiruće glumice.


2

"Rambertov postupak je jednostavan: on u središte bolesničke sobe, zatrpane gomilom cvijeća, postavlja bolnički krevet u kojem, kao na odru, razapeta između košmarnih snova, morfija što joj ublažuje bol i bolne svjesnosti o skorašnjem kraju, leži slavna kazališna zvijezda Eugenija."

"Potom u sobu ulaze, po redu emocionalne važnosti, prvo članovi obitelji – otac Eugen, majka Galina i sestra Ksenija, zatim bivša ljubav Igor i sadašnji suprug Pavel, te prijatelji – glumački partner Aleksandar, prvi učitelj glumac i redatelj Sergej te djeca i biće u bijelom – medicinska sestra, odnosno Smrt. Svi oni, svatko sa svojom osobnom pričom, suočavaju se sa svojom tugom, no sve bježi na sve strane i oni u magnovenju gube tlo pod nogama i međusobno se optužuju i okrivljuju, trgaju košulje, valjaju se po podu, teturaju od pijanstva, telefoniraju, slomljeni sadašnjošću prisjećaju se prošlosti, a zapravo traže razumijevanje i oprost od Eugenije kako bi mogli nastaviti dalje. Naglasak je na riječima i likovima koji stvaraju dramu o tome kako bol zbog gubitka utječe na Eugenijinu obitelj i kako transformira njene članove, te kako se oni, pa tako i mi kao pojedinci, ali i kao zajednica, nosimo s bolešću i smrću."

Preskočen ključan detalj o tamnoj pozadini prije prvog ulaska u kadar ikoga od glumičine obitelji su neke nadnaravne stvari-onda sam to tako interpretirao ali se ograđujući da nadnaravne stvarno i jesu. Na drugu ću se vratit kasnije ova prva i nije nadnaravna samo se radi o groznom snu umiruće glumice približenog vizualno četvrtom zidu. Druga je smrt tu sam imao zaključak o nadnaravnoj stvari ali ona nije doslovnost ona je matefora. Vratit ću se na sve te stavkice ovo je tek prvi dio.

" No 'Glumica' nije samo oda glumačkoj profesiji i snazi umjetnosti, nego je i vrlo topla i tankoćutna posveta veličini ljubavi, obitelji i života. Ona otvara, osim teme smrti, i pitanje o različitom poimanju slobode i nezavisnosti, što znači biti odgovoran prema sebi i drugima, o hrabrosti i kukavičluku, o borbi za egzistenciju i robovskom radu, o strahu od siromaštva, vjeri u Boga, ali i vjeri u ljubav i život, te o kazališnoj umjetnosti u današnjem digitaliziranom svijetu. Uz to, predstava donosi kroz slike posljednih sati velike umjetnice, koja 'želi umrijeti s osmijehom', nimalo lak susret sa smrću, suočavajući nas s onim čega se najviše bojimo.

Rambertova 'Glumica', praizvedena 2017. godine u pariškom Théâtre des Bouffes du Nord, naoko ima klasičnu strukturu i podsjeća na običnu melodramu, ali ispod te kore jednostavnosti probija se slojevita priča o složenim obiteljskim odnosima i njezinim članovima, koji u svojim posljednim susretima s Eugenijom raščiščavaju nerješene račune i emocije iz prošlosti. Atmosfera je gotovo čehovljevska i ništa se konkretno ne događa, osim što likovi dolaze Eugeniji i drže monologe ili vode dijaloge o svojim bivšim odnosima, kazalištu ili djetinjstvu. No na emocionalnoj i duhovnoj razini ruše se svjetovi i uspostavljaju novi, vodeći nas korak po korak prema važnim spoznajama."

Srazmjerno ok recenzija po pitanju pitanju približavanje radnje i uloga ali naletjeh isto na jedno epizodno mjesto u kojem je pompozno projekt kategoriziran pod pitanjem "može li lošije"


T PORTAL

3

U serijalu o zanimljivostima sam imao referencu na jednu situaciju-da je godina kad je predstava izvođena na sceni hnk Zagreb bila ujedno i zadnja kazališna sezona, imao sam zamjerku samo jednu konkretnu na predstavu u kompletu-što traje nešto manje od sata iako je sve rezimirano u tako kratkom roku s druge strane da je bilo još malo za doživjeti atmosfere. Istovremeno ne radi se o boleštini i smrti kao takvoj ona je glumica ruskog kazališta oko nje se okuplja obitej sa svojim problemima privatnim i poslovnim, kolegice kolege ona je ta koja umire a drugi su ovdje stavljeni u situacije da se ponašaju kao da su u nekoj nezavidnoj situaciji (što i jesu predstava je ozbiljna drama crnjak realizam i sve to što bi tek bilo da kojim slučajem uskoro i prelaze na drugi svijet?

4

Kompleksnost događaja se lagano prati bez nekih distrakcija (vjerovatno mi je i zato taj raspon od manje od sata ono što pripisujem pod faličnost) na linkanoj stranici doduše čitam i ne vjerujem gledam i pitam se koju je predstavu taj gledao?

"Pascalov tekst osobito je suvremen po neučinkovitu aktivizmu"

Aktivizam? oko čega? Nije li ovo primjer prizemnog baljezganja jer su situacije iste one koje se događaju iza zatvorenih vrata svake familije. Obiteljski odnosi bitka s boleštinom trzavice. Kakav konktretan aktivizam bi trebala polučiti drama tog tipa psiholoških intirgantnosti sa natruhom paranormalnosti? Ovo se doduše malo preseravam s paranormalnošću jer kako se ispostavilo isto po objavi prvog posta nakon pogledane predstave to je bila skroz kriva premisa koja se može svatiti kao paranormalna po samom scenariju i konceptu ali treba se sagledati kao metaforu. Ali to je tek jedna od stvari do koje ćemo doći druga stvar je što se radi o nečem što je individualno-svaka obitelj iza zatvorenih vrata ima neki svoj problem-a sve jer nismo svi isti a nisu niti situacije imaju neke svoje načine sučavanja sa stvarnošću. Iz koje pozicije puca već sama uvodna riječ ovog sranja koje sam sasvim slučajno izguglao ne vuče mi to na dobro. Ali aj znatiželja (ni)je ubila mačku čitam dalje.

"No kako sav teret pohvale ne bi legao na krhka i senzibilna tijela spomenutog dvojca, valja se “udubiti” u sveukupni rezultat Rambertova kreativnog nauma, ponajprije pokušati dosegnuti i shvatiti njegovu umjetničku skromnost, koja je u nacionalnom hrvatskom teatru posrnula pred njegovom umjetničkom kreacijom. To nadasve zahtijeva sadržaj drame, koja je suvremena i zato što je, tako opet tvrdi Rambert, nadahnuta Čehovom."

Sve u svemu sad slijede litanije o ovom onom kako je što trebalo nije trebalo. Stvar je u tome da je puno različitih ljudi i profila na jednom mjestu umiruća glumica njeni roditellji sestra koja je u kompleksnom odnosu s mužem, prijatelji kolege bolničarka... interakcije su usklađene sve je na svom mjestu. Nema ništa boljeg od tako koncipirane predstave.


5

"Ukratko, otac i majka (Siniša Popović i Vlasta Ramljak) bdiju nad kćeri na samrti, velikom glumicom (Alma Prica), a njima se pridružuju: sestra (Nina Violić), koja se nakon duga izbivanja vratila iz inozemstva s mužem (Livio Badurina), bivšim glumičinim ljubavnikom, zatim njezina djeca (Luca Anić i Leonardo Bajić) i sadašnji muž (Bojan Navojec), onda kolege glumci (Dušan Gojić, Franjo Kuhar, Silvio Vovk), čak i mlada glumica (Tesa Litvan) koja već igra glumičine uloge. Da umiranje ne bi bilo bez metafizičkoga ozračja, pisac je u tekst uselio i svećenika (Damir Markovina), a onda sve garnirao bolničarkom (Iva Mihalić) odjevenom u bijelo, koja je zapravo smrt, koju je redatelj lišio te moći."

OK time-out sad pozivam da se pročita Isabelčin komentar na predstavu na prvom postu o glumici objavljenom.

kažeš očekivao si svašta osim nekih paranormalnih stvari, ma nema ih niti u tragovima, ono što se čini možda, možda kažem, paranormalno, nije, metaforika je to, e sad da i drugi cijenjeni Blogeri koji ovdj ekod tebe svrate i uživaju kao i ja da pojasnim o čemu to ja sada pričam, dakle;
koliko god užasavajući lik hladne, distancirane medicinske sestre koju s jedne strane doživljavamo kao bolničarku, ali ju trebamo shvatiti i kao utjelovljenje Smrti, konačnog kraja, racionalnog i medicinskog pristupa stvarima, posljednjeg suda, ili kako god tko nazvao prestanak života, što i sama medicinska sestra potvrđuje riječima '
-Ja sam smrt i poigravam se s vama'. -
Nju naša mlada diva Iva Mihalić interpretira namjerno bez imalo emocija, bezizražajnog lica i krutog ukočenog tijela, izgovarajući riječi poput robota. Zbog toga njezini surovi, ali istiniti zaključci o ravnodušnosti smrti, o tome kako smrt nema iznimke ni za koga, pogađaju tamo gdje smo najtanji, u ljudske taštine i u pogrešno vjerovanje da nas maske i društveni statusi mogu zaštiti ,ili spasiti od
smrtnog hropca posljednjeg
nebi bilo u redu da sad detaljno prepričavam cijeli sadržaj predstave ,osobno mi je ova predstava sam vrh i dramaturgije i poruka koje šalje, tema koje obrađuje(( privatni i profesionalni život u oba defiliraju; kolege, prijatelji, djeca, sestra, roditelji, ljubavnici,
muž, svi , svatko sa svojim životnim ili umjetničkim problemom...)
i u konačnici pijeteta prema glumi kako pozivu, kazalištu i kolegama kao drugom domu( prvi je naravno onaj uski familijarni) Pascal je virtuozno režirao ovu predstavu i
još jednom moje duboko poštovanje svima koji su na bilo koji način u njoj i oko nje učestfvovali, glumcima koji su ju iznijeli pogotovo
jel ti dovoljno prijatelju dragi , ili da te još davim sa ovom
osobno mi najdražom predstavom ?"

<

Iz priloženog se vidi dijametralna suprotnost u principu prava interpretacija (Isabelči) i kriva (linkan portal) okupljanje oko umiruće glumice? Obitelj prijatelji? Dobro jutro to je početak priče, smrt i umiranje su uzeti kao podloga za priču o životu samom u filmskim dramama ništa neuobičajeno što ne bi funkcioniralo i u kazalištu. Caka je u tome da iako glumica umire ona je kao neka pozicija koja je projektor objekt prema kojem svi drugi iznose svoje probleme frustracije nezadovoljstvo svi su se okupili zbog nje-a ona pomirena sa sudbinom skorašnje smrti balansira na toj relaciji više ona u emocionalnom nabrijavanju njih nego oni nje. Imao sam u jednom slučaju izdvojen fragment iz drame drame

"Zadnji monolog prepušten je bolničarki Ivani jer lječnici više ne obilaze Eugeniju zato što joj ne mogu pomoći, ona ostaje na skrbi bolničarima koji dolaze provjeriti je li još živa ili je vrijeme da proglase smrt. Posvemašnje ogoljivanje smrti u skladu je s razgovorima koje Eugenijini posjetitelji vode s njom a koji su svi u tonu rašćišćavanja računa pomirenja nuđenja ili traženja oprosta. "Idealno" umiranje Eugenije u kojem svi dobiju svoje-netko oprost netko zahvalu netko zadatak. Smrt i suočavanje sa smrću Eugenije i ostalih likova smrt kao poravnavanje računa, čišćenje odnosa ne zato što je došlo vrijeme nego zato što vremena više nema. Oprostiti živom čovjeku još je uvijek moguće, oprostiti mrtvom je nemoguće."

Ovdje dolazimo do misinterpretacije uloge bolničarke od koje sam se unaprijed ogradio govoreći rezervirano na prvi dojam u kom me ispravila Isabelči-i ovdje u fragmentu drame drame prava interpretacija navedene uloge-koja možda i sadrži natruhu paranormalnog koncepta ali ne u realnom praktičnom smislu samo u vizualnom.


T PORTAL

Tu je Isabelči dobro ošacovala Ivinu ulogu kao robota bez emocije izogovaran repertoar riječi medicinskog osoblja stavljanjem ga u kontekst brutalne realnosti-jebiga kad se umire umire se ništa se ne može protiv sudbine samo namjerno stvaljeno u šokantnu interpretaciju totalne emotivne isključenosti u svom realističnom pogledu na stanje stvari. Ali ipak natruha paranormalog ostala je visjeti u zraku u konkretnoj rečenici "ja sam smrt" ne znam jesam li dobro ubrao Isabelči-realističan pogled na stvari je namjerno kreiran do granica totalne emotivnne mrtvosti bolničarka koja gleda umiranja svaki dan dolazi do te faze da razvije to kao nekakvu profesionalnu deformaciju samim time-kad nešto postane rutina i indiferenciju a izravne njene riječi kako je "ona smrt" je metafora za sam kompletan koncept. Kao netko tko se nagledao umiranja u svom poslu nekog tko smrtima izravno svjedoči se sa istom poistovjećuje. To i samo to! To je pravo stanje stvari prava premisa ne ona navedena u tekstu-kako je uloga bolničarke doslovno smrt koju je da upotrijebim njegove riječi "redatelj lišio te moći" ovdje se radi zapravo o 2 kuta gledanja paranormalnim samo što se paranormalno treba interpretirat sam scenarij izvedba metafora na kojoj se ta natruha paranormalnog bazira a ne kao da je u pitanju neka stvarna paranormalna situacija tipa da je bolničarka-stvarno doslovno smrt. Imao sam i onda to u podsvjesti samo što je interpretacija bila toliko intenzivna da je trebalo vremena da se stvar sagleda i iz drugog kuta kakvog bi smisla imalo stvarne paranormalne događaje stavljati u ozbiljnu predstavu koja govori o životu?


6

"Sve u svemu, Rambertov tekst sumira glumičin život, rekapitulira živote njezinih bližnjih i bliskih, ali i drži pouke o suvremenom kazalištu. I prenapučen je riječima! Nažalost, ne i Čehovljevim, koje osim misli imaju i osjećaje. Koje nisu samo bujica zgusnutih slova mjestimice slučajno ispunjenih suvislošću, pokojim lirskim monologom i melodramskim incidentom. Nisu dakle sve ono što bi dosegnulo željenu dubinu drame, nego su tek maglovito zrcalo ambicioznog pisca i njegova “umjetničkoga” aktivizma.

Istina, iz kaosa sveopće pretencioznosti povremeno zabljesne iskra umjetnosti, koje bi možda bilo i više kada bi pisac Rambert znao da drama nisu riječi, riječi i riječi, nego da je to dramska radnja, čija su posljedica riječi. I misli! Kada za svoj općenit frazerski tekst ne bi samo „iznajmio tijela glumaca“ – kako je u kazališnoj knjizi nenamjerni točno napisala Sanja Ivić, dramaturginja HNK-a. Inače, tekst je, tvrdi autor, prvotno bio napisan za Moskovski hudožestveni teatar, gdje ga nije režirao, navodno zbog EU-embarga Rusiji."

Jedna od paralelnih poanti predstave je bila posveta kazalištu kao umjetnosti. Na umoru glumica se sjeća svih odigranih predstava svake uloge u kojima vodi
interakcije s kolegama nema ništa prenatrpanog što bi odvlačilo pažnju i bilo distrakcija nagađanja imputiranja misinterpretacije i ostale pizdarije dominiraju tekstom. Na jednoj strani scene imamo glumičnu obitlje na drugoj kolegice/kolege svi oni na svoj način primaju vijest o njenoj skorašnjoj smrti ona pomirenije od njih. Kompromitacija svih uloga i njihovih psiholških profila realizira(la) se u nešto manje od sat predstave.


T PORTAL


7

Zašto tako zdušno volim pobijati i cipelariti trash? Zato jer dovode predstave u krive tokove i pretpostavke što rezultira ovakvim pizdarijama od plaćenih tekstova. Večina toga bazira se na misinterpretacijama koje ipak nisu od one vrste koje su dovele do pravog postavljanja stvari nego do nekih sasvim nepovezanih sa stvarnom fabulom. U tim interpretacijama se kompletno mijenja kompletna slika adaptiranog u predstavi od pravog stanja stvari, iako različite interpretacije su legitimne osim onih koje dovedu do toga da se što bolje posere na kompletnu stvar generalno vođeni samo tim jednim principom. Sve aspekte treba sagledati i kao metaforu i kao doslovnost. Ali ima još razloga baljezganja u zaključku tipa ovog.

 

 

"I za kraj, ako takvim predstavama ima kraja dok ih režiraju razni Ramberti, nije naodmet još jednom ponoviti da je predstava Glumica, osobito njezin tekst, slika onoga čemu teži takozvani moderni teatar; bespogovorno slijediti liberalne i globalizacijske trendove u kojima je sve važnije od čovjeka i njegova stradanja. Koji smišljeno s bitnoga skreće na nebitno, s dramskoga i dramatičnoga na politikantsko i marginalno. I koji uporno ustrajava na redateljskim marginalcima. Šteta vremena koje će se potrošiti dok netko, a taj će sigurno doći, opet teatar ne vrati njegovim arhetipskim razlozima i porukama." 

Opet dekonstektualizacijsko bulažnjenje sasvim druga stvar od onog što se lupeta. Naravno da su odnosi kompleksni da je situacija u neku ruku iako ne sasvim kako se u ovoj pizdariji implicira stavljena na te stvari što je projekcija realnosti iz te pozicije-je ista ta stvar na meti problematizacije ali očito "glumica" prelazi onu granicu na kojoj ovakvi biavaju amused pa baljezgaju prizemno povlačeći neke nemoguće konstrukcije. Ovo je na dalekom višoj razini od te prizemne jednostavne crno-bijele pozicije iz kojeg je konteksta ostavljena referenca ne na jedan dio nego na kompletnu predstavu samim time ne radi se o par kiskeva nego o fulavanju celog fudbala. Za ostati ne bitnom-po toj teroiji trebalo bi se baviti sasvim nebitnim imaginarnim stvarima tako izgleda taj pseudo-argument.

 

8

"Ova drama prilča i priču o nečemu što banalnijim rječnikom jamči život vječni. O samonadilaženju ili samotranscendenciji. Ili sublimaciji. Što su sekularna inačice religioznog iskustva. To su procesi kojima zaboravljamo potrebe vlastitog ega. Ova je drama slavljenje umjetnosti tj kazališne umjetnosti događa se u Rusiji priziva se, nostalgično Čehovljevo vrijeme kada je teatar još bio teatar"

(Drama drama lipanj 2020)

 

 9

Na premijeri 2019 je bio izravan prilog ovdje ga linkam jer sadrži jedan kratak video. Nema opciju ugradnje pa klinkuti i pogledat. Osim naše kinematografije francuska je što se Europe tiče isto iznimno kvalitetna-a francuski redatelj je prepoznao potencijale kod našeg zagrebačkog dramskog ansambla. U principu taj post je bio info tipa o novoj kazališnoj poslastici koji mjesec prije izravnog posta o predstavi samoj-a tim više mi je kulminirao interes za istu kad je i Isabelči nahvalila predstavu rangirajući ju u kategoriju najboljih ostvarenja. 

 

 "..ludo, nježno. divlje....= pore života..."
Eh, gdje sad da se djenem prvo?:-))
Ma tko sam ja? Tek sitna čestica u svemiru koja još uvijek vjeruje u čuda.
E pa, po meni čudo se ovdje dogodilo i to veliko.
Pascal mi je čini mi se posljednji mohikanac zaljubljenika u teatar koji je tko zna kako i kojim špurijusom vidio potencijal za koji su svi ostali godinama slijepi kod zdravog očinjeg vida i za to moje duboko poštovanje i duboki naklon tim više što se dade zaključiti da je i cijela naša ekipa malo je reći presretna pod njegovim okriljem.
Reći ;Osijećamo među sobom ljubav....velika je stvar, najveća valjda, k tome osijeća se radost svakog učesnika ponaosob, opušteni, nema stresa, nervoze ...etc od najvećeg do najmanjeg onog mališana...
Zaista impresivno.
Predobro znam što se sve događa kako u garderobi tako i na sceni u vrijeme proba, a pred samo izvođenje količina stresa zna biti tako opipljiva u zraku, no , da ne duljim, tebi s dubokim poštovanjem priznanje za ovaj post i osvrt na uspjeh naših glumaca, Pascalu također, jer usuditi s eu današnja olovna vremena pokrenuti projekt u hrvatskoj graniči sa naučnom fantastikom .
Izražavam svoje divljenje spram njega duboko.
topao ti pozdrav od srca i hval na ovome postu koji eto ulijeva nadu da će i našem glumištu ,valjda, granuti sunce.Zaslužili su , bogamu,"

 

HRT

Gledam i voila-evo prve reakcije neki stari čiča s gorčinom i ludom energijom kenjka po prijektu kako je "bizarno i nedostojno nacionalne kuće" tipski slučaj klateža okolokazalištarca reakcija na prvu ispod radara prolazi tom mentalnom sklopu kompleksnost metafore interpretiranu kroz laganu dozu paranormalnosti ali ne doslovno-rezimirana je ta pozicija ovdje u točki 5 pretpostavljam da to dotični stavlja pod bizarno. Ali bizarno ne znači loše i nelegitimno stvari su istovremeno i doslovnost (tipa to da je bolničarka stvarna) i metafora (ona je smrt) ona je pasivan promatrač i svjedok smrti koja je interpretirana kroz dozu paranormalne koncepcije koja je mora se ovdje ponovo definirat-metafora pasivnog promatrača umiranja. Ali kako nekome tko selektivno čepi uši i ograničava se na doslovnost objasniti jednostavne stvari? 

 

 10

Suma sumarum pozitivnih reakcija i oduševljenja je daleko više, interpretirati i doživjet na stvaran način je ipak u većini bio realiziran. Iz vremena polemika (jako inspirativnih i konstruktivnih moram dodat) iako mi se teško bilo odredit i stavit "glumicu" na isti popis najboljih jasno mi je zašto ju ona tako rangira. Crnjak tema ali hvale vrijedna i onda sam zastupao premisu-kao i sad da je svakako jedna od najboljih suvremenih ostvarenja u zagrebačkom HNK. Prizemni tekstovi i reference misinterpretacije u negativne reakcije mogu samo doprinjeti gledanosti i prepoznatom potencijalu kao što i jesu.

 

 11

Vezano uz primitivizam koji dominira posebno kod nas važnost "glumice" je i u tom kontekstu kazališta posvećenog glumačkoj profesiji. Nešto što oponira primitivizmu kroz seciranje i korektvi društva. Izloženost infantilnim reakcijama kao jedna od stvari koja posredno dolazi samim seciranjem nečega posebno ako ima simbol neke nedodirljive svete krave

"Iz HNK-a navode kako je u pitanju »izvrsna melodrama ruskog ugođaja, s mnogo suza i cvijeća, iskaza o kazalištu i životu, obožavanju glumaca i kultu umjetnosti" To je to kazalište je život život je kazalište jedno u korelaciji s drugim što je istovremena poanta sa pričom o životu samom u općenitom kontekstu.

 

  12

Još jedan fragment iz drame drame u uvodnom redu"Drama naslovljena "Glumica"prožeta zapanjujućim lirskim monolozima i dijalozima koji pomalo prizivaju nasljeđe Paula Claudela uprizoruje na nekoliko razina umiranje velike kazališne glumice Eugenije". pompozno najavljeno kao takvo što je često okidač projekcija i reakcija onih koji očekuju nešto a dobiju sasvim nešto drugo. A to i je poanta kazališta bljesak iznevjeravanja očekivanog nešto što zablista kao čista kontra od očekivanog-i scenografija predstave sama po sebi ostavlja taj dojam ali koji je samo simbolika onoga kako drugi vide svijet kazališta kao nešto glamurozno što uopće nije "glumica" daje pravu sliku kazališta kao umjetnosti na što je skrenuta pažnja u drami drami:"Svojim bi naslovom na prvi pogled možda upućivala da glumica umire teatralno jer je i živjela teatralno." Ali šok moment piskaralima raznim je bio taj bljesak iznevjeravanja očekivanog koji razbija iluziju o kazalištu kao glamuru i teatralnosti kao općoj odrednici koja vrijedi u svakoj sferi života a ne samo onoj na sceni kad si uloga.

 

13

Princip je isti ostalo su nijanse predstave se rade onako kako ih se ima u vizualizaciji i planu-da to ostavi onaj efekt koji je premisa s koje se kreće (što god ona bila) ne da se radi po nečijim željama i pozdravima na koje se kmeči i ispisuju se pmafleti kad obećanja koja nikad nisu niti dana ostanu neispunjena. Prepoznavanje toga i interpretacija je ključna stavka.

 

 14

 

 

 HNK ZAGREB

To su prave pozicije iz kojih se treba(lo) sagledat predstavu kao jednu dramatičnu nepretencioznu realističnu životnu priču. Intrigantnost svakog individualno u situacije u koje su uvučeni ili u njih nekako sami ulaze bilo kao obitelj kolege prijatelji. Stvar u kojoj ne treba podvaljvati klip i tražiti išta više od realistične životne priče na koju nitko nije rezistentan. Ideja je bila ni manje ni više nego to-adaptirati priču o životu iz različitih perspektiva i ostaviti zapis o posveti kazalištu kao umjetnosti što je i uspjelo. Ostavit ću ovdje još jednu Isabelčinu referencu ispod posta iz 2019.

 

 "ne zaebavaš se ti , to je istina , to i jest u konačnici poruka predstave, jeste poticaj ,ili barem lekcija kako si to lijepo rekao "emotivnim invalidima", skorojevićima, egotripovcima i inim...da ne nabrajamo sad do sutra , prekasno se sjetiti pravih, istinskih životnih vrijednosti isto je što i ne sjetiti se, da ne govorim o prihvaćanju istih,ili ono što je svima najteže za izgovoriti,obično i prekasno, Oprosti
kada bi sada pisali recenziju svakog ponaosob lika bio bi to roman, svaki nosi iznimnu težinu pa i ono silno umjetno cvijeće na koje sam se onda brutalno obrušila, a zapravo i njemu tom i takvom,
virtuozni Paskal dodijelio je ulogu ,a koju, malo tko bi pogodio....
neopisivo mije zadovoljstvo što je i tebi jedan od favorita, neopisivo:-)))"

 

 A evo uočila ona tada da se ne zajebavam a iako sam se ja zajebavao zapravo dao odgovor iz te zajebatorske pozicije ima ona radar i svati da nije bila zajebancija iako karta odigrana iz tog talona. Ovdje smo se najviše zadržali na liku bolničarke, suma sumarum tanka je granica između emocionalne invalidnosti ravnodušnosti i realističnom pristupu stvarima koji je prešao u takvu rutinu da se došlo do točke na kojoj se postiže indiferencija. A to i je poruka da ništa nije slučajno one thing leads to another kako u profesionalnom smislu tako i u svim drugim sferama.